četvrtak, 24. svibnja 2012.

PALAČA BATTIALA-LAZZARINI

Jedna od najčešćih motiva razglednica starog Labina bila je palača Battiala-Lazzarini u kojoj se danas nalazi Narodni muzej. Do nacionalizacije odmah poslije završetka rata i pripajanja Istre Jugoslaviji bila je u vlasništvu posljednje labinske obitelji Lazzarini u kojoj je živio Giuseppe Lazzarini, politički najpoznatiji od troje braće, uz liječnika Tomasa i veleposjednika Nicole, zvani Mikula.
Do otvaranja muzeja prije nešto više od pola stoljeća u njoj je živjelo više obitelji, među kojima i najpoznatiji poslijeratni fotograf Žika Tasić.
Svojim izgledom i veličinom palača, koju je 1727. godine na mjestu osam manjih kuća  podigla plemićka obitelji Battiala, i danas plijeni pažnju mnogobrojnih turista i prolaznika. Grofica Margherita, jedina nasljednica te obitelji 1825. godine udala se za Ludovica Lazzarinija, čime nestaje to prezime.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)










utorak, 22. svibnja 2012.

NIŽA GIMNAZIJA- OŠ IVO LOLA RIBAR LABIN

Sve dok početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća u Labinu nije otvorena druga osnovna škola, ona koja će nositi ime Matije Vlačića Ilirika, postojala je samo Osnovna škola Ive Lole Ribara u Podlabinu, koja je uoči otvaranja nove škole imala više od 1500 učenika. I rad u najmanje dvije smjene. Škola koja je radom započela odmah nakon oslobođenja kao Niža gimnazija, odnosno Sedmogodišnja osnovna škola.Kako su u selima bile otvorene uglavnom četvorogodišnje škole u njene su klupe sjeli i đaci iz okolnih mjesta, zbog čega je ubrzo otvoren internat, odnosno đački dom. Nastava se nije odvijala samo u toj lijepo i prostranoj školi s lijepom školskom dvoranom zvanom Palestra, već i u starom gradu, odnosno na Rialtu i u Baronovoj kući, gdje jedno vrijeme bio i dom. Kako za posljednje dvije godine rata nije bilo nastave u školske su klupe sjele izmiješane generacije, a života u domu sjećaju se i danas mnogi njegovi korisnici.
Prvi direktor škole bio je Josip Zanchi, koji po dekretu Ministarstva prosvjete NR Hrvatske dolazi u rujnu 1945. godine, da bi odmah potom, zajedno s omladinom i uz pomoć rudnika, počeo čistiti i uređivati prostorije tek napuštene kasarne, u kojoj se nalazio i vojni zatvor. Već osmog listopada održana je svečanost u povodu otvaranja prve hrvatske škole u Labinu, a sutradan i redovna nastava. Uz ravnatelja tada je bilo još samo šest učitelja i nastavnika. U tri učionice, jer za više nije bilo namještaja, našlo se 208 učenika, od kojih je samo jedan znao hrvatski književni jezik i to zbog toga što se s ocem izbjeglicom i tada službenikom u Oblasnom NOO za Istru, koje je tada imalo privremeno sjedište u Labinu, vratio u Istru. Bio je to Željko Žmak, čiji je otac bio rodom iz Medulina, kasnije poznat kao novinar, glavni urednik i na kraju većinski vlasnik privatiziranog Glasa Istre!
Nakon godinu dana Zanchi odlazi na novi zadatak uMotovun, a na njegovo direktorsko mjesto nakratko dolazi Marija Modrušan iz Kanfanara. Nju će već početkom siječnja 1947. godine zamijeniti Marko Brako, da bi njega u rujnu, na početku nove školske godine, naslijedio Ignacije Mandić, koji će u narednih 13 godina obilježiti razvoj osnovnog školstva Labina i Labinšćine. Došao je iz Krnice, rodom je bio iz sela Rukavca nedaleko od Kastva, a kao mnogi učitelji nakon zatvaranja hrvatskih škola dolaskom na vlast Mussolinija, i on će emigrirati u Jugoslaviju. Zajedno s njime dolazi i supruga Fanda, koja će u prizemlju škole najprije unaprijediti rad tek otvorenog internata, a potom otvoriti i prvi dječji vrtić u Labinu. Do kraja svog života stanovat će u Rapcu, gdje je i njihov vječni dom.
U to vrijeme nastavni je kadar bio isključivo iz ostalih dijelova zemlje, a tek sredinom pedesetih pred školske će ploče prvi domaći učitelji, a kasnije nastavnici i profesori, što je velikim dijelom zasluga gimnazije, koja e otvara 1954. godine. Uz redovnu nastavu oni su bili zaduženi za mnogobrojne izvanškolske aktivnosti, sletove, recitacije, cvjetne korze i druge priredbe, održavane u povodu dana škole, državnih praznika i sličnih prigoda. Iz tih su prvih godina i ove fotografije, od kojih se dio ljubomorno čuva u obiteljskim albumima, a neke su i kupljene na sajmu starina na Britancu u Zagrebu.
Na svim razglednicama nastavnog vijeća, nastalim 1951, godinu dana kasnije i 1955. godine, konstanta je ravnatelj Ignacije Mandić, a na njihovim poleđinama ispisana su i imena svih nastavnika. među njima je i ime Frane Biočića, koji je cijeli svoj radni vijek u Labinu posvetio školstvu i sportu. Učenici su slikani u dvorištu škole 1948. godine, a učiteljica im je bila Draženka Kokot, onda s djevojačkim prezimenom Tikulin. Na ondašnjem Trgu Borisa Kidriča,  učenici su svojim roditeljima i sumještanima priredili dugo pripreman slet.
Od našeg Labinjana Bepi Viškovića Jačona iz Katura, koji više od pola stoljeća živi u Švedskoj, doznali smo neke zanimljive pojedinosti o povijesti ove škole. Kao šestogodišnjak 1940. godine krenuo je u prvi razred osnovne škole koja se nalazila u općinskoj zgradi poznatoj kao Municipio, a ulaz je bio s druge strane, na kojega podsjećaju stepenice. Dvije godine kasnije, izgradnjom školske zgrade u novom rudarskom gradu Pozzo Littorio d'Arsia, treći razred počinje pohađati u današnjoj Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar. Nastava se redovno odvijala sve do, kako se sjeća, kraja 1944. godine, kada su saveznici bombardirali neki cilj na potezu između Svete Nedelje i Svetog Martina, kada se snažno stresla i školska zgrada. Od tog dana mati ga više ne pušta u školu, a uskoro će se zbog sve većih ratnih opasnosti nastava prekinuti do kraja rata. U prazne učionice uskoro će se useliti njemački vojnici, a škola će postati - vojarna. Od njega ću također doznati da je njegova majka izgradnjom novog grada hranu počela kupovati u kooperativi na glavnom trgu nedaleko od škole.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)





















ponedjeljak, 21. svibnja 2012.

KAMENOKLESARI IZ PRESIKE

Ako postoji uzrečica da tradicija postoji zato da se ruši onda se ona na Labinšćini vrlo često i uspješno potvrđuje. Kao što kod nas ima malo tragova da je tradicija rudarenja duga gotovo četiri stoljeća te da je zadnji ugljenokop na Labinščćini, a time ujedno i u Hrvatskoj, onaj u Tupljaku, zatvoren tek prije 13 godina, još ima manje kolektivnog pamćenja ili tragova duge kamenoklesarske tradicije u Presici. U tom nekadašnjem selu nadomak Labina, a danas naselju s mnogo novih obiteljskih kuća, rudnici kamena "kove", odnosno njegova obrada, između dva rata, a i ranije prehranjivala su mnoga usta. Kamen iz Presike zbog svoje je čvrstoće, postojanosti i izgleda bio vrlo tražen, a Presikori su bili veoma cijenjeni kamenoklesari. "Kove" su se nalazile u gornjem dijelu Presike, naslonjenom na grad, a jedan od najvećih kamenoloma pripadao je Candidu Verbancu. Kamenoklesarstvom su se bavile i obitelji Valčića, Vidalića i druge, a samo najveće imale su koloture, dok je najčešći alat bio dlijeto i čekić uz snažne mišiće.
Posao je bio neobično težak, ali su se njime prehranjivale u pravilu mnogočlane fameje, a ipak je lakše i manje opasno bilo raditi u kamenolomu nego u rudniku, koji nikad nije bio nikome odveć mio. Najveći kamenolom, a bio je u posjedu Toneta Valčića, imao je i drobilanu sa desetak zaposlenih. Uz njegov dom bila je otvorena i gostionica, jedna od šest koliko ih je u to vrijeme bilo u Presici, koja je cestu prema groblju dobila tek potkraj tridesetih proteklog stoljeća. Ranije je dopirala samo do najvećih kamenoloma.
Ostaci brojnih kamenoloma mogli su se zamijetiti još prije tridesetak godina, a i manje, dok se nije ubrzala gradnja kuća.
Kako su se u to vrijeme kuće zidale uglavnom od kamena posla za kamenoklesare iz Presike nije nedostajalo, a prodavao se u većem dijelu Istre, ali i sve do Venecije. Njime je popločen dobar dio riječke rive, izgrađeno podosta kuća u Opatiji i Lovranu, a o njegovoj čvrstoći i danas svjedoči lijepi zid na labinskom usponu, ali i masivni potporni zid koji opasuje drevni grad na njegovoj istočnoj strani iznad Podvinja.
Posljednji poznati presikorski kamenoklesar iz tog doba bio je Berto Škopac, od kojeg je tradiciju preuzeo njegov sin, akademski kipar Flaviano, ali s modernom radionicom na Dubrovi, nedaleko od Parka skulptura. U Presici se pak kamenoklesarstvom, već blizu dva desetljeća bavi Gvido Juričić, ranije zaposlen u strojarskoj industriji.
Na ovoj rijetkoj fotografiji uz kamenoklesare koji su načas stali da bi pozirali pred fotografom, tek će pažljivije oko zamijetiti dvije žene u narodnim nošnjama, kako budno bdiju nad svojim muževima i sinovima.

    (više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)    



petak, 18. svibnja 2012.

RIVA - RABAČKO SRCE I DUŠA

Od vajkada je riva, luka srce i duša svakog primorskog mjesta, u čemu ni mali Rabac nije izuzetak. Oduvijek je to bila njegova žila kucavica, mjesto okupljanja, početka ili kraja putovanja i proputovanja, šetnje, kupanja ili posla. Kako je rastao Rabac tako se mijenjala i  uloga luke, uz čiju su se rivu vezivali ribarski, putnički, teretni ili izletnički brodovi. Ovisno o o vremenu i trenutku, molo, mul, gat ili naprosto riva, svoje je mjesto ustupala i autobusima, kamionima ili automobilima u tranzitu, ili samo šetačima i ugostiteljima. Preko ljeta, kada se traži svaki slobodni centimetar za parkiranje rabačka je riva za domaće ljude gotovo nedostupna, ali sve se nadoknađuje u ostalim dijelovima godina, kada je ona zapravo najljepša i najpitomija. Onako kako je, otprilike izgledala u razdoblju od sredine pedesetih do početka osamdesetih kada su nastala ove razglednice slane na mnoge domaće i strane adrese. Uvijek uz hvale na prirodne ljepote rabačke vale. Zbog čega ne podijeliti radost s njima i podsjetiti se na neka druga vremena i drugačiju rabačku rivu?

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)















četvrtak, 17. svibnja 2012.

MARIO GERBINI, S LJUBAVLJU O SVOM PLOMINU




Mario Gerbini. Odvjetnik iz Trsta, rođen u Plominu, odakle je otišao, kao i mnogi njegovi sugrađani, odmah nakon rata. Ostao je odmah preko granice, dovoljno da živi daleko od rodnog grada, ali ne toliko daleko da ne bi bio stalno mislima uz njega. Plod čega su i četiri više nego vrijedne knjige u kojima riječima, stihom i slikama, na vrlo uvjerljiv, dokumentiran i emocijama nabijen način zauvijek ostavlja sjećanja na grad, koji je gubitkom svojih stanovnika, ostao ne samo bez tijela, već i duše. I pritom se u njemu ne osjeća gorčina, gnjev, odbojnost prema onim drugima, već samo ljubav i bol za gradom svog djetinjstva i mladosti i vlastitih korijena. Uz lijepe opise isplovljavanja jedrenjaka, ili klopotanja vodenica u podnožju drevnog grada, nižu se i vrlo pedantni i precizni podaci o imenima svih plominskih jedrenjaka, kapetanima duge i obalske plovidbe. Zagabria, Tonetti, Rudan, Nicolini, Nicolich, Vihar i mnogo drugi, dok će za kapetana Rocca Poldruga reći da je bio jedan od najboljih sinova Plomina. Nižu se i podaci o otvaranju škole, pošte ili nove gradske vijećnice, spiskovi liječnika, gradonačelnika za Italije. Prvi je koji je napravio spisdak svih poginulih Plominjana u razdoblju od 1940. do 1945. godine, bez obzira da li su život izgubili od njemačke ili partizanske ruke, ili u jedinicama talijanske vojske daleko od svog doma. Lista se zaustavbila na broju 255. Mnogi od njih svoje su živote ostavili u morskim dubinama prilikom bombardiranja njihovih brodova. 
I još mnogo toga što bi zauvijek ostalo zaboravljeno da ovaj samozatajni odvjetnik nije strpljivo bilježio sve o svom Plominu, sakupljao stare razglednice, fotografije i dokumente. Ostali su iza njega podaci i o broju stanovnika Općine Plomin i samoga Plomina odmah nakon Prvog svjetskog rata, ali i tuga zbog opustjelog kraja u posljednjih pola stoljeća, izgubljenoj pomorskoj tradiciji i ne baš zanesen gradnjom termoelektrana na ugljen u podnožju Plomina. Mjesta gdje su mu uvijek navirivale misli o veselom djetinjstvu u svom zavičaju.
U Plominu sam ga sreo posljednji put, ne puno prije njegove odlaska s ovog svijeta, početkom listopada 1992. godine kada bi se potpisao na njegovu tek objavljenu knjigu Povijesne crtice Plomin Porta u Istri (Note storiche del Porto di Fianona d'Istria). Tolerantan po prirodi i uvažavajući i drugu stranu, ali i  stvarnost, u posveti je napisao Plomin, a ne Fianona, pokazavši time svoju dobru dušu. Zahvaljujući Tršćanskom Labinjanu Gianniju Versi susreo sam se s njim u Trstu u listopadu 1986. godine, gdje smo si razmjenili knjige. Između ostalog, rekao mi je da je njegovo prezime Gerbini nastalo od prezimena Grbac, ali je smatrao da je još ranije bio zapravo Gobbo, koje je prezime u Plominu bilo dosta učestalo.
Bilo kako bilo, Mario Gerbini zaslužuje mnogo više pažnje i štovanja od svog rodnog grada, a bilo bi i lijepo i korisno da se na hrvatski jezik prevede barem jedna njegova knjiga.  












(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)