ponedjeljak, 30. travnja 2012.

MARIO VIŠKOVIĆ VIŠKO, MAJSTOR KARIKATURE

 Mario Višković Viško, Repenjon iz Trgeta, karikaturist je koji će iduće godine obilježiti pola stoljeća više nego plodnog i uspješnog rada. Kada je 1986. godine u Narodnom muzeju Labina imao samostalnu izložbu karikatura u katalogu je ostalo zabilježeno da je nacrtao više od četiri tisuća karikatura, koje je objavljivao u najpoznatijim jugoslavenskm novinama, prije svega onima specijaliziranima za sport. Nekada i sam golman labinskog NK Vihor, najmiliji su mu bili portreti sportaša, od lokalnih do svjetskih zvijezda, možda i zbog toga što su političari, onda, kao i danas, uvijek bili osjetljiviji. Još kao klincu počeli su mu radove objavljivati u nekadašnjoj Modroj lasti i Malim novinama, a prva karikatura sportaša, nogometaša Vladimira Kovačevića, objavljena mu je u Sportskim novinama. Od tada svoje radove ne broji, vjerojatno zbog toga što zato nema živaca. Kao dobričina od kalibra odazivao se svima koji su ga zvali, pa su mu karikature bile objavljivane i u lokalnoj Labinskoj komuni, u kojem je listu osmislio i popularne likove Sipe i Mote. Nekadašnji tehničar poodavno propale Prvomajske iz Raše, i dalje je aktivan, ali krizom novina i novinarstva karikature mu sve teže dolaze do novinskih stranica. Rado se sjeća tih lijepih dana, a nemalo se iznenadio kada je prilikom obilježavanja povijesne pobjede Dinama protiv Želje na Maksimiru 1982. godine i osvajanje titule prvaka također pokojne Jugoslavije prije pet godinama u Sportskim novostima objavljerna njegova karikatura šampiona.
 Za nas je skromni i samozatajni Viško živuća legenda, od kojeg sam danas za kratkog susreta u Trgetu iz njegove bogate kolekcije na brzinu pokupio dvadesetak njegovih karikatura, od onih prvih do današnjih dana. Vaše je, poštovani čitatelji samo da u njima uživate i da  njegove likove, što je više moguće, prepoznate imenom i prezimenom!

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)


































nedjelja, 29. travnja 2012.

DRAGA GOSPODIČNA DIMETLIKA IZ VINEŽA

Svoj brzi razvoj u drugoj polovici 19. stoljeća Pula zahvaljuje prerastanju u glavnu ratnu luku Austro-Ugarske monarhije, u koju se od tada slijevala mladost iz cijelog Carstva. Među mladim vojnicima i mornarima bilo je i Labinjana, o čemu svjedoči i ova kičasta razglednica ubačena u poštanski sandučić 1903. godine. Upućena je na adresu "drage gospodične" Anette Dimetlike u Vinežu, a poslao ju je netko tko je služio vojsku u Puli i njoj je bio očito drag. U potpisu se tek može isčitati prezime Faraguna.
Posebnost ove razglednice je ne samo što svjedoči o životu u našem zavičaju početkom 20. stoljeća, već što je pisana na hrvatskom jeziku. U to vrijeme oko pola stanovništva Istre bilo je nepismeno, a ta je stopa je na selu, gdje uglavnom živi slavensko stanovništvo,bila osjetno viša.
Istra, uz Sloveniju, Hrvatsku, Vojvodinu i osobito Bosnu i Hercegovinu, spada u najnerazvijenije dijelove monarhije Habsburga, u kojoj se prve škole na hrvatskom jeziku otvaraju upravo u to vrijeme, odnosno početkom 20. stoljeća. Polaznika ima malo, u pravilu ih pohađaju dječaci, pa su razglednice i pisma na tom jeziku vrlo rijetke. Stoga nije isključeno da  je ovu razglednicu u ime mladog Labinjana napisao njegov kolega iz kasarne, na što upućuje i krivo napisano prezime mlade gospodične Anette, odnosno Antonije ili Tonine. To joj vjerojatno nije smetalo da se raduje poruci na razglednici iz nedaleke kozmopolitske Pule, na čijoj je poleđini ispisano čak 13 naziva za dopisnicu.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)



petak, 27. travnja 2012.

LABINSKI GRADONAČELNICI - OD BARBIJA DO DEMETLIKE

Današnji izgled drevni Labin najviše zahvaljuje Veneciji, čiji je suverenitet priznavao od 1420. do nestanka Serenissime 1797. godine, kada se nad ovim gradom, a i cijelom Istrom zavijorila zastava Habsburga. Zahvaljujući Tomasu Lucianiju, jednom od vrlo uspješnih gradonačelnika Labina, poznat je spisak svih podeštata u doba Venecije, koji je objavio poznati tršćanski povjesničar Kandler u časopisu l'Istria 1846. godine. Za gotovo četiri stoljeća venecijanske vlasti u Labinu se izmjenilo 148 gradonačelnika, čiji je mandat u pravilu trajao 36 mjeseci. Odmah po dolasku Venecije gradonačelnika Labina su iz redova Serenissime predlagali Labinjani, a potvrđivala  Venecija. To je trajalo do 1464. godine, kada će prvog građanina Albone izravno postavljati Venecija. Po prvom načinu izbora Labin je dobio 19 gradonačelnika, a po drugom 129, ili ukupno 148! Prvi labinski gradonačelnik po dolasku Venecije bio je Caterino Barbo, kojemu će se Labinjani nakloniti 15. srpnja 1420. godine, a posljednji Giuseppe Priuli, koji je gradom upravljao od 1796. do pada Venecije. Nekoliko je obitelji dalo više podeštata, a prednjačila je familija Barbo s ukupno 12 gradonačelnika. Njihovo je sjedište bilo u zgradi današnjeg suda.
Labinjani će svog prvog gradonačelnika iz svojih redova dobiti tek dolaskom Austrije 1797. godine, a ta je čast pripala Giovanniju Batisti Negriju, iz jedne od najuglednijih i najpoštovanijih ovdašnjih obitelji. Posljednji gradonačelnik koji se klanjao austrijskog zastavi bio je apotekar Francesco Millevoi, koji je Labinom upravljao od 1906. pa čak do 1918. godine.
Uz već spomenutog Tomasa Lucianija iz austrijskog je doba vrlo štovan gradonačelnik bio i odvjetnik Antonio Scampicchio, koji će dolaskom Italije u znak zasluga dobiti i svoju razglednicu. Podizanjem njene zastave po dekretu prvi sindaco potkraj 1918. godine postaje dr. Ubaldo Scampicchio, a mnogo će već moć imati njegov skori nasljednik grof Giuseppe Lazzarini-Battiala, koji se iz emigracije vraća kao uspješan talijanski ratnik s činom kapetana. Kroničari će zabilježiti da je posjednji labinski  gradonačelnik u doba Italije bio osebujni profesor Melchiore Corelli, inače pićanskih korijena, koji je vijest o padu Mussolinija doznao na filmskoj predstavi u Teatrinu.
Nakon oslobođenja nakratko je prvi labinski gradonačelnik bio Valentino Višković, iz ugledne labinske trgovačke obitelji zvana Šturla, koja je pomagala partizane, ali se nakon nacionalizacije svih njihovih trgovina i kuća iselila u Italiju. Nakon toga Labin bira predsjednika Skupštine općine, da bi prvog gradonačelnika dobili tek na višestranačkim izborima u Hrvatskoj. Bio je to prerano preminuli Marin Brkarić. Njega će, uz dvogodišnji interregnum, kada Labin ima koalicijskog gradonačelnika Bruna Hrvatina iz redova SDP, naslijediti Tulio Demetlika. Kako su u doba Veneciji mandati bili ograničeni na dvije godine, uz povremena ograničenja u doba Austrije, on je danas najdugovječniji prvi građanin Labina.
Zahvaljujući Nakladi Mathias Flacius iz Labina ostat će zabilježeno da je potkraj ovog mjeseca(16. kolovoza 2012.) iz tiska izašao prvi hrvatski prijevod studije Albona Tomasa Lucianija, koja je tiskana usporedo i na originalnom talijanskom tekstu.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)








.

    

četvrtak, 26. travnja 2012.

LABIN - STARI TRG ILI PIAZZETTA DEL TEATRO

Danas se zove službeno Stari trg, za Austrije i Italije zvali su ga piazzeta dell Teatro, a prije gotovo tri stoljeća bio je glavni trg Labina. Bilo kako bilo prekrasni trg odmah do glavnog ulaza u starogradsku jezgru Porta San Fior, na kojem se spajaju sve glavne gradske ulice. Na kojem dominantno mjesto zauzima nekadašnja gradska vijećnica u kojoj je danas Općinski sud, na čijem se pročelju nalazi jedan od pet lavova Svetog Marka, zaštitnog znaka moći Venecije, u drevnoj Alvoni. Ipak znatiželju prolaznika najviše plijeni zgrada kazališta, Teatrina, koja turiste u prvi mah podsjeća na crkvu, možda i zbog tornja s gradskog urom koja se nalazi iznad kazališne zgrade, preuređenu iz fontika sredinom 19. stoljeća. Ostat će dugo središte kulturnog i gradskog života Labinjana, sve do 1938. godine, kada je izgrađena moderna kinodvorana Impero.
Na gradske običaje življenja i dugu tradiciju radničke klase Labina podsjeća i Društvo za uzajamnu pomoć radnika (Societa operaia di mutuo soccorso), utemeljenom 1871. godine, a čije je sjedište bilo u zgradi na trgu nasuprot kazališta.Ono i danas djeluje u Trstu, gdje okuplja Labinjane i njihove potomke koji su svoj rodni grad napustili nakon rata. U prizemlju iste zgrade bila je i prva ljekarna koju je držala ugledna labinska obitelj Milllevoi, čiji potomci danas uglavnom žive u Padovi. Nakon rata u njoj je bila i brijačka radnja Vlacicha, potom staklarska radnja, a već više godina je zatvorena. Motiv s te se razglednice našao i na jednon crtežu  nove razglednice, koju je izdala udruga esula Movimento istriano revisionista. Labin je ljekarnu imao već početkom 18. stoljeća, kada apotekar Bartolomeo Giorgini Asolano piše prvu povijest Labina, koju je labinski nakladnik Mathias Flacius pod naslovom Povijesni pregled Labina i okolice prvi put na hrvatskom jeziku objavio prije nekoliko godina.
Jedan motiv na drugoj razglednici tiskanoj početkom 20. stoljeća nastao je također na  Starom trgu. Na njoj razdragana djeca poziraju ispred izgrade u kojoj je danas sjedište Županijskog odjela za prosvjetu i kulturu u prizemlju koje je nekad bila trgovina drogerijom. Pozira se ponosno i ispred gradske lože, koja se nekad nalazila također na Starom trgu, tik do zgrade današnjeg kazališta.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)



srijeda, 25. travnja 2012.

GVARDIJON GARBIN

Svaka je razglednica odsjaj jednog vremena, slika minulog doba. Što starija to vrijednija, što više teksta na njoj to je dragocjenija. Jedna od razglednica koja mnogo govori je i ova koju je izvjesna Nina Keber početom 20. stoljeća poslala svojoj prijateljici i vršnjakinji Angeli Sellan iz Vineža, koja je otišla, vjerojatno školovanja radi, živjeti u Beč. Jezik komuniciranja između malih signorina je bio talijanski, na kojem se govorilo u urbanim sredinama. Obitelj Selan je bila rodom iz Slovenije a u Vinež su se doselili radi zapošljavanja u tamošnjem rudniku. I toj istoj djevojci u otprilike isto vrijeme u Beč šalje razglednicu njena mama Ursula, objašnjavajući joj gdje se ona nalazi na tek tiskanoj kartolini Vineža. S njom majka komunicira na slovenskom jeziku. Nini Keber su  poznate njene vršnjakinje na ovoj razglednici, pa njihova imena uz objašnjenje šalje u Beč.
Za drugi dio ove sage o staroj labinskoj kartolini ne manje važan je onaj dio teksta u kojoj Nina navodi da "Garbin fa la quardia", misleći na uniformiranu osobu u desnom kutu razglednice.
Tko je zapravo bio Garbin? Bio je gradski čuvar, odnosno komunalni inspektor, koji je uniformu navukao još za Austrije, a oni koji ga se sjećaju iz vremena Italije, a tih je danas vrlo malo, svojedobno su mi rekli da je bio težak oko 160 kilograma!. Svojim izgledom, ali i uniformom te sabljom, koju je stalno vukao sa sobom, on je kod građana, a pogotovo  djece, izazivao poseban respekt. Ondašnja ga se djeca sjećaju kao izuzetno stroge osobe, koji je znao za svaku njihovu nepodopštinu, pa su ga se neobično bojala i uvažavala. Pogotovo što je znao usred nastave doći u razred iz njega izvući "griješnika" i u hodniku isprašiti ga po najdebljem dijelu tijela. Batine su ponekad dotakle i nevinu stražnjicu, ali je preventivni učinak ionako ostvaren.
Inače, signor Garbin je bio dobrodušna osoba, koja je znala zažmiriti na oba oka kada je netko siromašan kročio u državnu šumu da si priskrbi naramak drva za grijanje. O njegovom apetitu tek podatak da je za marendu znao pojesti "kašetu" sardela uz odgovarajuću količinu vina. Poslije rata se iselio u Italiju, a kažu da je jednom prilikom došao u Labin s automobilom koji je imao ojačane baleštre, odnosno opruge. Pravo mu je prezime bilo Nacinovich, bio je daljnji rođak sadašnjeg labinskog gradonačelnika, a nadimak je za prezime uzeo u vrijeme fašističke Italije, kada su se prezimena mijenjala u talijanska u skladu s novim zakonom.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)


.  

ponedjeljak, 23. travnja 2012.

LABUDICE DONIJELE SLAVU LABINU

Sportska Labinšćina to ne pamti. Trg u starom Labinu prepun automobila i ljudi. Zastave, limena glazba, razdraganost, veselje... Vatromet! Dvadesetidva su sata prošla, a sve je bilo kao usred bijela dana. Gostionice i restorani otvoreni. Nezaboravan doživljaj. Vratile se labinske "labudice", rukometašice Rudara, ponos rudarskog Labina, ponos Istre, nove prvoligašice. Dočekane su srdačno. Iskreno. Prva je to prvoligaška družina Labinšćine. Ostvarile su ono što nije uspjelo nijednoj sportskoj ekipi Labina. Treći prvoligaš Istre. Kruna je to višegodišnjeg rada, odricanja, bljesak je to jedne izuzetno nadarene generacije djevojaka. Našli su se tamo i oni koji nikada nisu bili ni na jednoj rukometnoj utakmici. Našla se na trgu i nonica sa svojom unučicom i prvi građanin Općine Labin... Stotinjak najvatrenijih i najnestrpljivijih našlo se sinoć na aerodromu u Puli, da im prvi čestitaju, da im prvi stisnu ruku.  Kada su se "labudice" pojavile u zgradi aerodroma zatutnjilo je. Skandiranje, čestitke, buketi cvijeća, zagrljaji, suze radosnice, pljesak... Veselje bez granica. Na rukama navijača našao se trener Mirko Banak. Tu su se našle i rukometašice pulske Arene sa 13 karanfila u rukama. Za svojih 13 drugarica. Trinaest karanfila za trinaest ozarenih djevojaka.
U Labinu slavlje. Pozdravlja ih potpredsjednik Kluba Mario Ilijašić. Pridružuje mu se i predsjednik SIZ-a za fizičku kulturu dr. Lucijan Mohorović. Obraća im se i predsjednik Skupštine općine Labin Anton Dobrić.
Aplauzi i skandiranja nižu se u valovima. Nastavlja se slavlje. Nastupaju i folkloraši RKUD Rudar iz Raše. Pjesma na svakom koraku.
Gradska ura tukla je ponoć, na Trgu maršala Tita nema mira. Kako da i bude kada se obilježava dan koji će zlatnim slovima biti upisan u sportsku povijest Labina. Dan koji se pamti!"
Tim sam riječima 22. lipnja 1977. godine pisao u Glasu Istre, i sam ponesen i zanesen golemim uspjehom malog Labina, kojega uspjesi nisu često pohodili, dan nakon njihova povratka na mjesto odakle je prije četiri godine započeo  njihov vrtoglav uspon i uspjeh, koji će masnim slovima ostati zabilježen i u ženskom rukometu naše zemlje.
Početak je to teksta o najvećem uspjehu labinskog sporta kojega sam kasnije objavio u svojoj knjizi Do socijalizma i natrag, tiskanoj 1991. godine. Što reći nakon toliko minulog vremena, iza kojeg je ostala nekadašnja zajednička država, protekle godine i trener Mirko Banak, koji je ove djevojke doveo do njihovog i našeg najvećeg sportskog uspjeha? Tih 35 godina proteklo je gotovo u hipu, kao da se slavlje na placi zbilo sinoć, još osjećam snagu ondašnje sreće i veselja. I danas sam sretan što sam onda kao novinar Glasa Istre, koji inače nije pratio sport, imao sreću izvještavati o dočeku zlatnih djevojaka u Puli i Labinu.  Događaju koji je pokazao da se i u malom mjestu mogu događati velike stvari, ukoliko se mnogo toga poklopi. I poklopilo se! Pojavila se izuzetna, teško ponovljiva generacija djevojaka, koje su ogromnim srcem, znanjem, radom i ljubavlju, kako svojom tako i onih koji su ih vodili, malom Labinu donijeli prvoligaški rukomet ondašnje države. Iz redova tih "labudica" bilo je državnih reprezentativki i Jugoslavije i kasnije Hrvatske, donijele su one i dvaput titulu omladinskog prvaka Jugoslavije u Labin, i zato s ove vremenske distance, koja će svakim danom biti sve veća, upravo toj generaciji rukometašica pripada zlatna kruna na reprizu koje će Labin, vjerojatno, vrlo dugo čekati. Iz njihova albuma izvučeno je tek nekoliko isječaka iz tih zlatnih dana "labudica" - od karikatura Marija Viškovića kada su krenule na taj put dug četiri godine, djevojske s prvom titulom jugoslavenskog prvaka, atmosferu s dočeka u Labinu, slavlje u Beogradu u društvu s nedavno preminulom legendom jugoslavenskog nogometa Miljanom Miljanićem, naslovnicu Labinske komune i veselje nakon prve prvoligaške pobjede u Rijeci, gdje se igralo do izgradnje sportske dvorane u Labinu. Uz dubok naklon prvim damama labinskog rukometa.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)







  

RAZGLASNA STANICA PODLABIN

Još prije,šezdesetak godina kod nas je radio vrlo rijetka i skupa stvar kojom su se mogle pohvaliti rijetke obitelji. Zbog toga nije neobično što se početkom pedesetih proteklog stoljeća pokrenulo razglasnu stanicu, koja je još za Italije djelovala u Raši i Podlabinu. U Beogradu je nabavljena razglasna stanica snage 750 vata, a ljevkasti zvučnici postavljeni su na cijelom području ondašnjeg Kotara Labin, osim u Labinu i  Podlabinu, gdje su i usred trgova, kao što se vidi na razglednicama, postavljeni viseći zvučnici. Na posebnim su stupovima postavljeni još u Raši, Svetoj Nedelji, Štrmcu, Vinežu i udaljenom Potpićnu. Ukupno 120 razglasnih zvučnika.
 Program se emitirao tri puta dnevno  - ujutro od  7 do 8 sati, zatim od 13,30  do 15 sati i navečer od 18 do 20 sati. Prenosio se program Radio Beograda i Radio Zagreba, osobito nogometne utakmice, ali se pripremao i vlastiti program, uključujući također i prijenos lokalnih utakmica. Pratili su se i politički skupovi, izvještavalo s tržnice i drugih događaja, tako da je Razglasna stanica Podlabin brzo postala omiljena među Labinjanima. Slušalo se sve, vrlo često i Veselu večer u vlastitoj izvedbi, ali najviše emisiju Pjesme po želji, kada su više čekalo tko će kome čestitati rođendan,  nego pjesmu koja će se vrtjeti. O programu je u početku brinuo Tomo Baljak, ali će ubrzo njegovo mjesto preuzeti Leo Smoković, koji je bio novinar, urednik, a nerijetko i spiker.
Kao spiker Labinjanima je ostao u sjećanju i Dalmatinac Luka Lisica, koji je inače obožavao nogomet, a na dosta mutnoj fotografiji se uz tehniku vidi i on osobno. O besprijekornom radu razglasne stanice brinuo se iskusni Toni Files, a pored njega još mladi Alesio Faraguna i Feruccio Bernaz, koji se i danas vrlo rado prisjeća tih dana te još neki drugi. On me je podsjetio i na viseće zvučnike koje će oštro oko zamijetiti na ovim fotografijama s kraja pedesetih 20. stoljeća.
Stanica se ugasila negdje u to vrijeme, nakon gotovo jednog desetljeća djelovanja, a kako nam je rekao Bernaz, sva je oprema otišla u tek otvorenu Radio stanicu Pula, gdje će, do svoje prerane smrti direktor i urednik biti i Leo Smoković, koristeći pritom svoja labinska iskustva.
 Početkom šezdesetih radio uređaj će biti sve dostupniji, a uskoro će se pojaviti i prvi crno-bijeli televizori.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)





nedjelja, 22. travnja 2012.

PORTA SAN FIOR - ILI ZBOG ČEGA SE NE VRAĆA NJIHOV POVIJESNI IDENTITET?

Želite li posjetite stari Labin nezaobilazna vam je točka Porta San Fior, Vrota svetega Flora ili Vela vrota, kako su ih seljani iz okolice grada odvajkada nazivali., budući da je to najkraći i najljepši ulaz u jezgru srednjovjekovnog gradića. Sagrađena su sredinom 16. stoljeća, stotinjak godina ranije od utvrde Torijon u neposrednoj blizini. Sve dok se prije otprilike tri stoljeća stari grad počeo širiti izvan svojih zidina, nakon čega je nastao i trg Crć ili Borgo, jedan od najljepših u Istri, između gradske lože i zida što se proteže od Torijona nalazila su se pokretna gradska vrata, rivelin. Zatvarala su se svake večeri kako bi se građani zaštitili od neprijatelja i neznanaca. Posjetiteljima je to praktički prvi kontakt s gradom izuzetne srednjovjekovne graditeljske baštine Venecije, koji odmah na startu sipaju komplimente njegovom sačuvanom duhu davno minulih vremena.
Iznad portala nalazi se jedna od pet labinskih kipova Svetog Marka, simbola suvereniteta Serenissime, grb grada Labina te njegova podeštata Francesca Grimanija u vrijeme gradnje gradskih vrata, poznatih i iz legende od junačkoj obrani Labina od napada uskoka na Noć svetog Sebastijana 1599. godine. U zgradi iznad portala nalazila se i vojna kapela svetog Flora, jedno vrijeme i zatvor povezan sa zgradom nekadašnjeg sjedišta podeštata, a danas Općinskog suda. Nekoliko posljednjih desetljeća u njoj je prekrasna galerija akademskog slikara i kipara Josipa Diminića.
Kao što se vrlo plastično vidi na nekim od ovih razglednica nastalih od početka 20. stoljeća do otprilike kraja trećeg desetljeća, desno od gradskih vrata nalazila su se i mala vrata isključivo za pješake. Njih danas više nema, a zazidane su početkom 70-ih godina proteklog stoljeća kada su se sanirale posljedice od štetnog rudarenja ispod zidina drevnog Labina. Kako su u strahu velike oči onda je vjerojatno i bilo razloga za takav sigurnosni potez, ali danas nema valjanih razloga da se ne vrati prijašnje stanje, što posljednji stari autohtoni stanovnici grada godinama traže. Pogotovo što je graditeljska tehnologija od tada mnogo otišla naprijed, pa nema nikakvog opravdanja i dalje se pozivati na ugroženost statike tamošnjih zgrada i samog portala. Novac zato nije prepreka, već samo manjak malo više sluha za uvažavanje osobitosti drevnog grada i navike njegovih  preostalih stanovnika. I njegov identitet, kojega nije narušio samo rudnik, već i nezainteresiranost gradske vlasti za mnogo bolje održavanje srednjovjekovnog  graditeljskog dragulja Serenissime.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)