nedjelja, 4. ožujka 2012.

TITO NA LABINŠĆINI

Ljubav između raških rudara i Tita bila je snažna i obostrana već od prvih dana življenja u njegovoj socijalističkoj Jugoslaviji. On ih je stalno hvalio da su rudari zbog težine svog posla, avangarda radničke klase, bez čijeg ugljena ne bi bilo brzog preporoda i obnove ratom porušene zemlje. A oni su se svim silama truditi da taj status i potvrde, pa su kontakti na relaciji Raša-Beograd ili Brioni bili vrlo česti. Udarnici i čuvene trojke, mnogobrojni raški Alije Sirotanovići, iz njegovih su ruku dobivali ordenja i priznanja, a nova država sve veće količine kvalitetnog kamenog ugljena iz Istre.Čim je u proizvodnji nešto zaškripalo iz Beograda je stizala podrška i pomoć, jer Tito ne smije iznevjeriti avangardu radničke klase. Na putu od svoje vile u Opatiji do Briona ili obrnuto, Tito se u pratnji svojih visokih gostiju iz svijeta nesvrstanih vozio u koloni luksuznih automobila koja je prolazila i Labinom. To su za nas učenike bili divni trenuci i zbog toga, što smo umjesto u školskim klupama tog dana završili uz glavnu prometnicu Pula-Rijeka i mahali zastavicama Titu i njegovim prijateljima. Među njima su bili i Naser, Nehru, U Nu i drugi državnici. Ponekad su se oni znali i zaustaviti, pa su nedaleko od današnjeg kružnog toka u središtu Podlabina raški balunaši zaplesali Nehruu.
Prvi će put u Labin i Rašu doći u lipnju 1958. godine, najviše se zadržao među rudarima u Labinu i Rašu, ali nije kao i nekada Mussolini, koji su klinci i rudari 22 godine ranije klicali i mahali zastavicama, sišao u rudnik. Prošetao se Rašom, obišao je Nove zgrade u Labinu, izgrađene nakon rata za rudare, pri čemu mu je jedna curica nedavno istrčala u susret, zaželjevši mu sve najbolje. Potom je u društvu ondašnjeg direktora Istarskih ugljenokopa Raša labinskog općinskog predsjednika Anđela Verbanca i drugih uzvanika ručao u mramornoj dvorani labinskog ugljenokopa. U istoj dvorani u kojoj će gotovo tri desetljeća kasnije, od travnja do svibnja 1987., ti isti rudari štrajkati više od mjesec dana, tražeći veće plaće i bolji život.
Predsjednik Jugoslavije Tito u Labinu je bio i 19. kolovoza 1964. godine, na iznenađenje mnogobrojnih stranih turista, posjetio ne rudare, već Rabac, razgledavši pritom, i u društvu sekretara OKSKH Labina Josipa Černjula, tek otvoreno turističko naselje Santa Andrea. Tada kao i posljednjeg puta svog boravka na Labinšćini 1. svibnja 1971. godine, Tito nije posjetio drevni Labin, koji i danas nosi njegovo ime, već je održao govor na velikom narodnom zboru na mjestu današnjeg autobusnog kolodvora. Na tom će mjestu prije sedam-osam godina biti postavljeno njegovo poprsje, jedino u Istri, kao znak priznanja za njegove zasluge za ovdašnje rudnike i rudare. Ništa neobično da je Tito proglašen počasnim građaninom Labin, što je početkom kolovoza 2012. godine voljom vladajućeg IDS-a postao i Fillipo Horstmann, zbog zasluga za uređenje "cvjetnih" hotela i autokampa u Rapcu, koje je kupio vrlo povoljno desetak godina ranije.
Istog će dana daleke 1971. godine u Plominu otvoriti prvu termoelektranu, koja je koristila raški ugljen, a uz labinskog predsjednika Općine Labin Antona Štembergu, društvo će mu praviti Savka Dapčević-Kučar, ondašnja predsjednica CKSKH. Kao što je poznato njihovi međusobni odnosi već tada su bili vrlo zategnuti, uskoro će Tito smijeniti Savku, a mnogo hrvatskih "proljećara" bit će uhićeno.
 

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)


















Nema komentara:

Objavi komentar