Još potkraj 19. stoljeća između Rapca i Svete Marine, smještene u lijepoj uvali nešto južnije od njega, nije bila ogromna razlika kao danas. Tek nekoliko kuća u korist poznatog labinskog ljetovališta. Plus pošta. Oba mjesta imala su i jedrenjake, školu, crkvicu i gostionice. U Rapcu danas u jednom danu boravi i do 11 tisuća turista, u Svetoj Marini, nekadašnjoj Prkušnici, najviše tisuću. U Rapcu više od pola turista boravi u hotelima, a Sveta Marina ima samo jedan autokamp i u posljednjih desetak godina nešto brži razvoj privatnog smještaja. Od kada je besmislenim administrativnim prekrajanjem Sveta Marina ušla u sastav Općine Raša, to malo mjesto još više gubi životni ritam, pa pola mjesta ni danas nije priključeno na vodovodnu mrežu, cesta za Labin je vrlo uska, a ružni montažni ugostiteljsko-trgovački objekti još su jedan "biser" tog "raškog" turističkog mjesta. Zato je i bolje uteći u prošlost mjesta koje danas jedva ima dvadesetak stalnih žitelja, osjetno manje nego početkom proteklog stoljeća. Tada Sveta Marina ima hrvatsku školu, a učiteljica je kršna Ličanka Ljubica Puhalo, koja će u tom mjestu ostati sve do dolaska Talijana. "Naša maještra Ljubica", kako su je zvali njeni suvremenici, u Zagreb odlazi 1919. godine, gdje je učiteljica, kako sam kasnije slučajno u novinama pročitao, budućem prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, tada učeniku Trgovačke akademije. Kako je obećala nikad se nije vratila u Svetu Marinu, ali je svojim prijateljicama neposredno prije smrti, poslala više crteža mjesta, uz koje je veže i nesretna ljubav prema mladom češkom inženjeru zaposlenom u rudarskom Krapnu. Fotografija naočite Ličanke čuvala se dugo u obitelji Glavičić iz Svete Marine, od koje sam i doznao dosta pojedinosti o njoj.
Petnaest godina kasnije učiteljica, ali tada talijanske osnovne škole u Svetoj Marini, bit će Aurora Kero, mlada Šibenčanka prebjegla u talijanski Zadar. U Svetoj Marini ostat će tri godine, koje je razdoblje vrlo plastično opisala u knjizi Ispovijest jedne dalmatinske učiteljice. Kasnije će učiteljevati u Tinjanu, a kapitulacijom Mussolinijevog režima u rujnu 1943. godine po drugi će put emigrirati u Italiju. U knjizi će, između ostalog, zabilježiti da škola ima 45 učenika, spomenuti brojne jedrenjake, najčešće prezime Glušić, dobro maslinovo ulje, trgovine, gostionice, kruh pod crepnju, bogate ulove ribara, zgodno obučene mlade djevojke i još podosta detalja koje bi bez nje pali u trajni zaborav.
U Svetoj Marini poodavno nema ni ribara ni jedrenjaka, a putnički su brodovi prestali uplovljavati u uvalu još sredinom pedesetih proteklog stoljeća.
(više u knjigama o Labinštini:
www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar