subota, 31. ožujka 2012.

LABIN OD BRENTE DO FONTANE

Manjak vode trajno je obilježio Labinšćinu, u kojoj se zbog suša doslovce gladovalo, ili za brentu vode hodalo satima. Od nestašice pitke vode nije bio izuzet ni Labin, samo dok su se kapi kišnice na selu skupljale u barama, odnosno kolima po naše, drevni je grad imao cisterne pod zemljom, neke još iz doba Rimskog carstva, kasnije bunare, ali i sreću da se ispod njegovih istočnih zidina u Podvinju  nalazio i dobro uređeni izvor. Na prvoj razglednici ovoga posta zamjećuje se i jezerce s drvenim mostom, što će prije biti fotomontaža nego stvarno jezero, ali u oba slučaja ilustrira koliko su Labinjani bili ovisni o vodi. Ako su presušile kalanice onda se po vodu odlazilo do tog ili nekog drugog izvora u blizini, za što se koristila brenta. Kako je bilo dosta imućnih Labinjana, a još više sirotinje u okolnim selama, one su za za njih obavljale taj težak posao. S obzirom na više žena u narodnim nošnjama okupljene oko crkve vrlo je vjerojatno da su se one ta tom mjestu "rentirale" za nošenje vode na svojim leđima. Voda se autocisternom jednom tjedno dopremala u Labin iz izvora u Kokotima, a brenta vode koštala je 50 centezima.
Zato je bila velika fešta kada je Labin, a i neka okolna mjesta 1937. godine, dobio  pitku vodu, zahvaljujući prije svega izgradnji rudarskog grada Raše. Najprije putem javnih špina, a dosta kasnije i u svojim domovima. Time je konačno završena era žena s brentama na leđima koje se prte strmim starogradskim kaletama. Sjećam se jedne špine u Presici (na fotografiji), a druge u starom gradu, nedaleko od mjesta gdje su se prije stotinjak godina okupljale seljanke, a danas je postavljena skulptura kipara Josipa Diminića. I dok se sada polako aktualiziraju priče na temu da li su one morale biti uklonjene, ili se čak mogu vratiti u grad, kao spomenik nekog vremena, mnogo je žalosnije da dobar dio labinske obale ni danas nema pitke vode. To je nekad bio povod za brže napuštanje tih krajeva, a danas glavni uzrok razvoja turizma i otvaranja novih radnih mjesta u nekada izrazito rudarskom kraju. I kraju stalnog iseljavanja, bez obzira na države i režime. I dok se to ne dogodi da mogu podigao bih spomenik ženi s brentom, kao simbola tegobnog života naših majki i nona  na ovim prostorima, koji u svom podzemlju inače ne oskudijeva vodom.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)






Nema komentara:

Objavi komentar