Još nitko nije patentirao državu bez ikakvog poreza. U najboljem slučaju postoje tek države s povoljnim, prihvatljivim porezima. A upravo takvu su državu za Drugog svjetskog rata na skupovima s narodom obećavali partizanski govornici, što iz neznanja i uvjerenja, ali češće kao jeftin i djelotvoran način stjecanja pristalica. Stoga je dio građana bio iznenađen kada su vrlo brzo shvatili da u novoj radničkoj državi ne samo da nema poreza, već da on i guši postojeće male obrtnike u vrijeme kada je preživljavanje u prvim danima slobode i mira bilo veliko umijeće. Kako potvrđuje i ova dvojezična Porezna knjižica nova je narodna vlast vrlo brzo razrezala porez po svim pravilima struke.Pritom je koristila i činovnike starog talijanskog državnog aparata, koji u pravilu nisu znali ni riječi hrvatskog jezika, ali onog preko Učke - u pravilu ostalog nakon raspada NDH, kada se u Istrtu dolazi po zadatku. Ni porezna knjižica nije bila besplatna, već je stajala 10 lira, odnosno 3 dinara, a u njoj su rubrike bile vrlo jasne i precizne. Bit će da vlasnici krojačkog obrta, ili manifatture, kako piše u "libretu", porez nije bio po volji, pa je već 1. lipnja 1948. godine od Kotarskog povjerenstva za i opskrbu dobila potvrdu o vraćanju radne dozvole, odnosno zatvaranju krojačke radionice. Uostalom, onda su bile u modi zadruge, uključujući i za krojače.
U sporazumu s Vojnom upravom Jugoslavenske Armije, Oblasni NO za Istru, Povjerenstvo pokrajinskog NOO za Slovensko Primorje i Gradski odbor NO Rijeke donijeli su i dvojezičnu uredbu o naplati taksa na teritoriju Zobe B. U njoj je na oko 40 stranica vrlo precizno određeno plaćanje državnih taksi za takorekuć sve dozvole državne uprave. Taksa se plaća za sve predstavke podnijete vlastima, za izdavanje putnih listova, na otpust od državljanstva ili primitku državljanstva, za carinske posrednike, kinematografe, tvorničku proizvodnju, ovjeravanje prijevoda, vozačke dozvole, ispite, točenje alkohola u restoranima i gostionicama i još mnogo toga. Boravišna taksa za turiste iznosila je 5 lira dnevno. Taksa na kupoprodaju automobila iznosila je 10 posto od utvrđene vrijednosti. Visina taksi iznosila je od 10 do 10 tisuća lira, a u pravilu se plaćala unaprijed. Izuzetaka je bilo vrlo malo, nisu ih plaćali diplomati, invalidi i siromašni ljudi s godišnjim prigodima manjim od 300 lira "neposrednog poreza". Neplaćanje ili zloupotrebe državnih taksi vrlo se oštra sankcionirala kaznama od 1000 do 60 tisuća lira, ili zatvorom od 30 dana do jedne godine.
(više u knjigama o Labinštini:
www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar