utorak, 28. veljače 2012.

ČEPIĆ PARTIZANSKA ŽITNICA - ŽELA JE I DJEVOJKA SLAVA BELIĆ

O čepićkim poljima nastalim kao partizanskoj žitnici govorilo se i pisalo podosta. O tome već u prvom poslijeratnom broju Istarskog kalendara 1946. napisana su dva vrijedna teksta o okolnostima pod kojima je narod pred očima njemačkih vojnika požnjeo pšenicu s polja i potom je dostavio partizanima u Gorskom Kotaru. U prvom članku nepotpisanog autora navodi se da je početkom 1944. godine osnovana prva narodna uprava za Narodno dobro Čepić, na čelu kojeg je bio mladi rudar iz Šumbera Marko Licul, zvano Morko, a članovi Anton Škabić i Rudolf Žufić. Opisuju se i prilike na tim poljima, kojima je do pada Italije upravljala Azienda agraria Rinascita te da je prva sjetva nakon isušivanje jezera započela u jesen 1938. godine. Ukupno se obrađivalo nešto manje od 800 hektara, a veći dio je bio pod pšenicom. Nju će 26. lipnja 1944. godine početi žeti, točno se navodi 348 žeteoca, mahom djevojaka iz labinskog i čepićkog kotara, a tog je dana pšenica požnjeta sa 16 kvintala. Ukupno je dobiveno 652 kvintala žita, a na narodnom zboru održanom potom okupljenima se obratio legendarni Joakim Rakovac, predsjednik Oblasnog NOO za Istru. Govorio je onizak rastom Marko Barbić, glavni organizator žetve, tada već otac šestero djece, koji će i prve godine nakon oslobođenja biti na čelu čepićkog poljoprivrednog dobra. Zanimljivo je da je autor teksta bio Vladimir Švalba Vid, profesor iz Sušaka, koji se u ratu bavio Agitpropom, uređivao više partizanskih listova i bio član Oblasnog NOO za Istru. Bit će to najvjerojatnije njegov posljednji članak, jer je ni mjesec dana nakon tog događaja sudjelovao u Čemporovici u Svetom Martinu osnivanju Talijanske unije za Istru i Rijeku. Prilikom povratka s tog povijesnog skupa naletio je na zasjedu i poginuo.
Desetak godina kasnije u knjizi Organizacija poljoprivrede u Narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj objavljen je i tekst o istoj žetvi. Uz noticu da je osim u Čepiću ljetina tada ubrana još na Dubrovi, Svetom Martinu i Belaju, na ukupnoj površini od oko 1300 hektara, zanimljiv je način opisa organiziranja službe osmatranja kretanja neprijateljskih vojnika, kako bi se spriječilo iznenađenje i stradanje žeteoca. "Na jednom najvišem drvetu u Kršanu bila je smještena jedna uspravna grana, koju je sa dogledom iz Čepića stalno motrio stražar. Dok je ta krošnja stajala upravno, rad se nesmetano odvijao, jer neprijatelja nije bilo u blizini. Kada je krošnja pala, to je bio znak za uzbunu i prekid posla. Na taj način arhiva se spremala, a stoka i strojevi odvlačili u brdo podno Učke, da ih neprijatelj ne uništi.Nakon minuća opasnosti stoka, strojevi i ostalo vraćalo se na redoviti rad." Tako u članku O poljoprivrednoj službi u Istri od 1944. godine do oslobođenja  piše ing. Rudolf Paškvan, za rata član stručnih savjeta za poljoprivredu u okupiranoj Istri. Uz njega radove u Čepiću je nadgledavao i ondašnji student agronomije Čedo Diminić, kasniji novinar, ali poznat i kao brat Dušana Diminića.
Žetva pšenice našla se i u Narodnom kalendaru za 1947. godinu objavljenom u Pittsburghu u nakladi Narodnog glasnika, izdavačke kuće naših iseljenika u Americi. Objavljena je samo jedna fotografija na kojoj mladi vojnik i djevojka nasmijana lica poziraju s klasom pšenice i srpom u rukama. Dojučerašnji partizan nevjerojatno me podsjeća na Renata Šumberca, koji je poslije rata imao kratku oficirsku karijeru u JNA. Prepoznaje li ga netko?
Dok sam tragao za nekim tko bi eventualno na slici prepoznao mladog partizana na žitnici danas mi je Ombretta Belić-Ilijašić, poslovno još uvijek aktivna rabačka turistička legenda, poslala jednu neobičnu zanimljivu razglednicu mlade djevojke na žetvi u Čepiću. I otkriva da je to njena sestrična Slava Belić, kćerka najstarijeg očeva brata. Snimak je nastao za rata, piše ona, a kasnije korišten na seriji razglednica s istarskom tematikom tiskane odmah nakon rata u jedno vrlo zanimljivoj seriji. Naša junakinja Slava udana Smaila nakon rata živi u Rijeci, da bi kasnije, poput mnogih Istrana, emigrirala u Ameriku. Slušajući glas srca vraća se u stari kraj, gdje i umire. Ostala je ova razglednica s njenim likom kao svjedok jednog po svemu burnog vremena. Hvala Ombretti na suradnji i dobroj volji!

( saznaj više u knjigama: www.mat-flacius.com)









Nema komentara:

Objavi komentar